Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih

Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.