Za vukovima

Mora da je Stvoritelj razvio veliku ljubav prema vukovima kad ih nije opteretio razmišljanjem o sudbini. Dao im je samo sugestivno lice. Dao im je glavu s nježnom njuškom u kojoj se razabiru očnjaci i kutnjaci, kose oči boje baltičkog jantara, naćuljene uši što i tišinu čuju i njuh kojem ravna nema. Dao im je zavijanje iz duboka grla, duge noge koje završavaju snažnim šapama, kuštrav rep, finu dlaku, pohotnost, nepokolebljivost, borbenost, bojažljivost, stidljivost i znatiželjnost. To im je podario kako bi bili u vječitom dodiru s Njim. Dao im je i dušu. Katkad je vidljiva, kad obod oblaka na tren zakrije sunce. Ili kad pisne zviždak, odlomi se s ariša odumrla grana, pod potočnim kamenom pomakne se pastrvina ikra, košuta prohuji, rastući mjesec neprimjetno se zaobli, naleti vjetra poglade bridove snježnih nanosa. U ovom romanetu o vukovima, ljudima i prikazama pisac Antonín Bajaja na neobičan način prepliće sudbine čopora vukova i obitelji lovca Butore. Upravo Butorina smrt okuplja cijelu obitelj u moravskom dijelu Bijelih Karpata. Približno u isto vrijeme u okrug dolazi čopor vukova, prognanih iz svog doma u Slovačkoj. Obje obitelji – čopori, ljudska i vučja, žive jedno pokraj drugih, u pozadini čujemo baladičan ton starih legenda, dok im se konačno sudbine ne spoje… U ovoj knjizi čeka vas magična priča o dvjema zajednicama, koje se zrcale jedna u drugoj. Tko je zapravo više vuk, a tko je više čovjek?