Vezivanja

Emmanuelle Pagano u svojoj knjizi "Vezivanja" obrađuje univerzalne teme našeg vremena: usamljenost i otuđenost, odnos prema tijelu i starenju, ljubav i njene mračne strane, odrastanje, nasilje u školi, pitanje roditeljske odgovornosti, život osoba s invaliditetom, složeno afirmiranje osobnih identiteta i pitanje promjene spola, ekološku osviještenost, sudbine pojedinaca što žive na društvenoj margini. Motiv prirode kao neuljepšanog, katkad zapanjujuće čudesnog, no nerijetko neprijaznog čovjekova okoliša, koji često, usprkos svemu, postaje funkcionalnim pejzažom za naratoričina psihička stanja, također se redovito provlači kroz njena djela.

"Vezivanja" je naslov odvažnih izbora tema, reskog i neposrednog izraza, inovativnog pristupa jezičnoj građi i, ponajprije, mozaik intimnih trenutaka: prozor u živote bezimenih likova što se izmjenjuju iz crtice u crticu. Emmanuelle Pagano bilježi mirise, geste, glasove koji su spojili i razdvojili dvoje ljubavnika i tematizira njihovo pitanje teritorija, prostora, bliskosti i udaljavanja, slobode i dominacije. Prvotna ushićenost susretom, detalji koji su se u početku dojmili, smiješna osobina koja je nekoga osvojila, nerijetko imaju tužan epilog: nastupaju napuštanja, odljubljivanja, pakiranje kofera i zaborav. Njezin izraz je poetičan, ona je sklona jezičnoj inovaciji koja se kroz spretnu igru razlaže na prvotne pojmove, poprimajući pritom nove, „pomaknute“ smislove.

Već i sam naslov – u originalu "Nouons-nous" – metafora je isprepletenosti tijela, veza, tkiva i fluida, a ono „mi“ (nous), govori i o autoričinoj sposobnosti da pojedinačne, male sudbine približi onoj univerzalnoj razini koja se ne tiče samo „mi“ u okviru jednog ljubavnog para, već i ljudske vrste općenito.