Slava meni

Toliko puta riječ „slava“ izgovaramo u osobnoj molitvi i liturgiji, a da možda nikad nismo razmišljali o njezinoj duboko životnoj i duhovnoj važnosti. Slava, taj vrlo važan kršćanski pojam, zanemaren je u korist pogrešno shvaćene poniznosti koja se pretvara u nijekanje sama sebe i počesto završava u prijetvornosti i licemjerju. Istovremeno, što je pak druga krajnost, naše je doba prepuno površne samohvale i retuširanih fotografija, što život ne čini nimalo boljim. Kako doista biti velik, kako ispravno slaviti život i ljepotu u svim njezinim pojavnim oblicima? Na stranicama ove briljantne knjige Fabrice Hadjadj, jedan od najutjecajnijih kršćanskih intelektualaca današnjice, nudi nam nadahnuto promišljanje o slavi, vedro i provokativno prelazeći od slave Božje do slave kamena, pauna i kokete, pišući bez ustručavanja i o svojoj osobnoj slavi i slavi svakoga od nas. Otkrivajući što je istinska slava i kako je treba živjeti, ova će vas knjiga na maestralan način poučiti i kako se radovati svijetu, ljepoti i životnim uspjesima na način koji je dijametralno suprotan ispraznoj napuhanosti, ali i iskrivljenoj i lažnoj poniznosti. A to je ono što Stvoritelj želi za svoje stvorenje – da spozna vlastitu veličinu, da bude ono što jest i zablista u svojoj punoj slavi. „Kakvu slavu možeš imati na nebu ako nisi prepoznao slavu koja prekriva zemlju? (…) Jer ono što teži na vagi, ono što doista ima težinu, nije vrijednost tvojih postupaka u nekoj knjizi računa nego tvoja slava. Nosiš li svoj križ kao što paun širi svoj rep? Jesi li i ti ne samo svjedok, nego i akter Božje slave na zemlji? Tebi pripada slava? Bez ikakve dvojbe. Ali to ne znači da moraš slamati granice svoje prirode i svoje kulture, svoje prošlosti i svojega poziva, nego znači da biti proslavljen znači biti to što jesi i da te se u čas suda neće pitati jesi li bio sveti Pavao ili sveta Terezija, već jesi li bio ti, u tom neponovljivom sjecištu vremena i prostora, takav da je Gospodin vidio kako je to veoma dobro.“