Škola

Škola Glorije Lujanović višesmjerno je ubojit tekst. Ubojit je prema vlastitom, duboko načetom izvorištu, ubojit je prema onima kojima se obraća, ubojit je i trećoj strani, čitatelju, koji se isprva zavarava da ga čita iz neutralne pozicije, sa sigurne distance, s dopuštenjem za moraliziranje jednima, a psihoterapiju onoj koja progovara. U toj potresnoj kolekciji pomno filtrirane jeze, iz poglavlja u poglavlje, iz pjesme u pjesmu, primamo udarce autorskog glasa koji bez ikakva odmaka, savršeno lišen obrambenih mehanizama, svjedoči o kolektivnom nasilju bez logike i rezona, o sustavnoj nepravdi na kojoj počiva obrazovni sustav utemeljen na laži, na prešućivanju, na discipliniranju žrtve i toleriranju nasilničke kreativnosti. Čitajući tu poemu prijeći ćemo put od naivnih snova o pripadanju, makar i marginalnom, makar i kupljenom, makar i privremenom, preko iznevjerenih očekivanja pravde i zavodljivih maštanja o osveti i uzvraćenu nasilju, da bismo se na kraju našli pred onim najtežim pitanjem – može li biti oslobođenja i oprosta ondje gdje nema priznanja zločina. Nemojmo se zavaravati, kolege čitatelji, braćo i sestre, drugovi i drugarice, da se ovo dade čitati s neutralne distance, neostrašćeno, trezveno, sa zadrškom. Jer pisanje Glorije Lujanović nije tek čin sjećanja, ono je potraga za smislom izvan granica materijalnog svijeta – gdje se zlostavljanje ne gleda samo kao osobna bol, nego kao metafora ljudske težnje za transcendencijom. Čitajući taj tekst, postajemo njegovim dijelom, objektom ili subjektom zlostavljanja. I upravo kad pomislimo da ne možemo dalje, otkrit će nam se nova razina teksta, kao alegorija oslobođenja kroz autonomno stvaranje značenja i poziv svakome na kontemplaciju o vlastitoj ulozi. I preuzimanju odgovornosti za nju. Kristian Novak