Poželjnost krize i drugi komentari

Izgledi za današnje nesretnike nisu dobri: po jednoj paradigmi imali su peh, ispali su iz funkcionalno dobro sređenog svijeta. Po revolucionarnoj pretpostavci moraju se pobrinuti za preokret, bez obzira na vlastiti život.

Moguće novo biće nije unaprijed dani entitet nego rezultat procesa koji žena treba provesti; u kojega se ugrađuje, koji mora htjeti, inače ga doživljava kao nasilje.

Ne možemo odustati od jednakosti kao apstraktnog ideala jer je to kamen temeljac legitimne političke zajednice. Nijedna vlast nije legitimna ako se ne brine jednako za sve svoje građane.

Bez elitističkih privilegija, bez osposobljenosti za kritiku, vladavina većine, da ne kažem puka, ne funkcionira. Populizam je zavjera moćnih i bogatih.

„Kultura” danas postaje nemogućom zbog istih razloga kao i socijalizam.

U tumačenju bliske povijesti nije razumno očekivati mirnu procjenu. No prikazivanje onoga što se događalo kao podjele između zagovornika i rušitelja Jugoslavije, između komunista – “komunjara” i zastupnika slobodnog društva, doista nije pojednostavljenje nego falsifikat.

Ovo je razmišljanje o tome što je s istinom kada želimo pravdu. O moći istine i istini moći.

Funkcioniranje demokracije ovisi o sposobnosti i želji ljudi da donose odluke o zajedničkom životu na temelju deliberacije, razmatranja i razmišljanja a ne tek emocionalne reakcije ili odmjeravanja moći. Da li su ljudi sposobni za tako nešto ili uopće tome skloni?