Nešto napisano

Pripovijest umalo istinita o nemogućem susretu s Pierom Paolom Pasolinijem. Ugled jednog od najzanimljivijih talijanskih autora srednje generacije Emanuele Trevi stekao je slojevitim djelima u kojima na samosvojan način miješa prozne žanrove. U knjizi Nešto napisano, koja mu je donijela Europsku nagradu za književnost, Trevi kombinira autobiografiju i esej pripovjedajući o danima kada je kao zaposlenik Zaklade Pier Paolo Pasolini, zahvaljujući osebujnoj Lauri Betti, bivšoj glumici i voditeljici zaklade, bio podvrgnut svojevrsnom inicijacijskom obredu.

Sjećanja se izmjenjuju s promišljanjima o Nafti, Pasolinijevom djelu u kojemu talijanski kritičari i danas traže odgovor na pitanje o autorovoj nerazjašnjenoj smrti: “Nafta je dugačak odlomak, ono što ostaje od ludog, vizionarskog, objaviteljskog djela koje probija sve kodove. Pasolini je na njemu radio od proljeća 1972. do dana koji neposredno prethode njegovoj smrti, u noći između prvog i drugog studenog 1975. Nafta je divlja zvijer. Kronika procesa spoznaje i preobrazbe. Ona je spoznaja o svijetu i eksperiment nad samim sobom.”

U svojemu podjednako raznorodnom i fragmentarnom tekstu Trevi promiče Piera Paola Pasolinija u paradigmatsku figuru talijanske i europske kulture 20. stoljeća te nudi drukčiji pogled na njegovo posljednje djelo, tumačeći ga kao kroniku osobne inicijacije i nepovratne preobrazbe — uzvišeni bljesak spoznaje koji “presijeca dušu”.