Kalendar sna

Kalendar sna Marije Lamot jedinstven je pjesnički amalgam stvarnosti i snovitosti, pamćenja i imaginacije, tišine i glasnosti. Vanjski i unutarnji krajolici dobivaju jednak poetički tretman – sudjeluju u kreiranju suptilne, a opet tako izoštrene slike svijeta koja počiva na nekoj oporoj, čudesnoj magiji onoga što izmiče. Mjesta nestalnosti provodne su, pulsirajuće jezgre zbirke koje ispisuju poroznu geografiju graničnosti: sjećanje na djetinjstvo, bolest, razdvojenosti, devalvirani prostori, životne prakse i odnosi. U takvoj kartografiji svijeta i njegovoj vremenitosti koju je nemoguće ukinuti, bol i sjeta egzistiraju kao konstante, ali im se, dovoljno dosljedno i nepredvidljivo, pridružuju i njihovi uporni opozicijski parnjaci ­– trenuci jasnih i svježih uvida, radost malih stvari, vedrina u skrivenim kutovima svakodnevice. U četiri ciklusa – Večernje fotografije, Kalendar sna, Snijeg na krovu tišine, Nasljeđe – pjesnikinja nas vodi u intimne prostore 'tihe budnosti', otvarajući različite kapsule vlastita mikrosvijeta, povezane distorzijama u vremenu i prostoru, razdvojenošću od onih i onoga što je blisko, prividima u tehnološki posredovanoj stvarnosti, teretima, ali i blagotvornostima nasljeđa. Svijest o permanentnoj mogućnosti smrti i smrti kao trajnoj ontološkoj pozadini svjetonazorski je poligon poezije Marije Lamot. Poezija je to koja, otkrivajući larve smrti posvuda („Ni slutila nisam da larva smrti / raste na zidu sobe“), izoštrenom osjetilnošću pruža uvid upravo u one potisnute posudice svjetla koje se propadanju odupiru: razgovoru sa psom, ljudima u selu blizu rijeke, dječaku s čudesnim rogom, suživotu s minulim bićima, uspavljivanju šume, ručnicima snijega, pretincima pamćenja, lomnim uzvisinama dana. „Otkad se zemlja smanjila, zatrpana / bespotrebnim stvarima, / izgubljeni ljudi traže davne krajolike“, kaže pjesnički glas u Kalendaru sna  istodobno doprinoseći i sam, lopatama i grabljama jezika, razgrtanju malih prostora za njezino novo disanje.

Andrijana Kos Lajtman

O autorici

Marija Lamot rođena je 22. prosinca 1959. u Krapini, gdje je završila osnovno i gimnazijsko školovanje, a filozofiju i sociologiju diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlena je kao profesorica u krapinskoj gimnaziji.

Objavila je sedam zbirki pjesama: Zrcala začuđena suncem, 1993, Vrijeme radosti snijega, 1998, Priprema za obiteljsku fotografiju, 2001. Pjesme iz te zbirke uvrštene su u antologiju Off-line – hrvatsko pjesništvo devedesetih (Quorum 5/6, Zagreb, 2001). Zbirka Mrazove sestrice objavljena je 2005, Neprestano stvarima mijenjam imena 2008, Mjesto gdje prestaje prostor 2012. te Zašivene riječi 2016. Pjesme objavljuje u časopisima Poezija, Polja, Riječi, Luč, Hrvatsko zagorje.

Za neke časopise piše prikaze recentnih pjesnika. Objavljuje stručne članke u časopisu Metodički ogledi.

Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog filozofskog društva. Dobitnica je Nagrade Vesna Parun 2019.