Ja žir, vjeverica Vera i jedno daleko jezero

“Pitate se kako znam da je snijeg tužan? E, pa znam. Ako se s njega kotrljaju grašci vode, to je jasan znak da snijeg plače. A kad netko plače, znamo da je tužan. Tako ja znam prepoznati tugu.”

U slikovnici radnoga naslova Ja žir, vjeverica Vera i jedno daleko jezero glavni lik – žir – prolazi kroz različita iskustva i jedinstvenu pustolovinu kako bi na kraju stigao do cilja. Cilj je metaforično jezero koje, zapravo, predstavlja sve ono što u životu svaki pojedinac želi postići – doći do onog mjesta, njemu posve jedinstvenog, kojem cijelim svojim bićem pripada, na kojem je najprirodnije reći: „Ostajem“.

Na to ga mjesto „upozorava“ vjeverica Vera ili, moglo bi se bolje reći, želju za takvim mjestom pobuđuje u žiru druženje s Verom jer je upravo prijateljujući s njom shvatio svu vrijednost pripadanja. Osobito mu se ta želja javlja u trenutcima kad Vera više ne može s njim, umorna je i shvaća da jednostavno mora odustati kako ga ne bi sputavala. Vera, zahvaljujući svojoj prirođenoj mudrosti, ali i životnome iskustvu zna da one koje volimo u jednome trenutku moramo pustiti kako bi dalje slobodno rasli, otkrivali, bili nesputani i sretni. Stoga žir, zahvaljujući vremenu provedenom s Verom od koje je mogao učiti i uz koju je mogao sazrijevati, razumije Verine riječi i postupke te pustolovinu nastavlja sam. No zna da to njegovo putovanje nije samo za njega te je više nego ikad odlučan u nakani da do cilja dođe za oboje. Udvostručila mu se želja, udvostručila mu se snaga i on želi, barem u srcu i mislima, odvesti i Veru na to posebno mjesto. Mjesto pripadanja. Ono posebno mjesto za ostanak.